Kako vaš mozak reagira na dodir – čak i kada ne pomaknete ni mišić?
Mirror neuroni i surogat testiranje – zvuče intrigantno, ali za mnoge i pomalo zagonetno. Neki se pitaju: jesu li ti koncepti utemeljeni na znanstvenim istraživanjima ili više podsjećaju na nešto ezoterično?
Ipak, riječ je o konceptima utemeljenima na neuroznanstvenim istraživanjima i sve češće korištenima u terapijskoj praksi.
U ovom tekstu pojašnjavamo:
- što su mirror neuroni i zašto su važni za razumijevanje pokreta i učenja
- kako naš mozak reagira na dodir kroz tzv. tactile-motor mirror mreže
- što je surogat testiranje i kako funkcionira u praksi
- kako PDTR pristup koristi ove mehanizme za rad s pacijentima – čak i kada oni ne mogu izravno surađivati
Što su mirror neuroni?
Znanstvenici su 1990-ih godina, u istraživanju na makakijima (vrsti majmuna), otkrili zanimljiv fenomen: kada je majmun uzeo komadić hrane, aktivirali su mu se određeni neuroni u mozgu.
Zatim su primijetili nešto neočekivano – isti neuroni aktivirali su se i kada je samo gledao drugog kako uzima hranu, bez da sam pomakne mišić.
To su nazvali mirror neuroni – jer naš mozak “zrcali” radnje koje vidi kod drugih, kao da ih sam izvodi.
A što ako pokret ne vidimo – nego samo osjetimo?
Kasnija istraživanja pokazala su da mozak ne reagira samo na ono što vidimo, već i na ono što osjetimo.
Čak i kada ne vidimo pokret, ali smo u kontaktu s osobom koja ga izvodi, određene moždane regije ponašaju se kao da i sami sudjelujemo u pokretu.
To omogućuje tactile-motor mirror neuronska mreža – skupina moždanih stanica koje reagiraju na dodir povezan s pokretom.
fMRI studije (funkcionalna magnetska rezonancija – metoda snimanja aktivnosti mozga) pokazale su da se isti dijelovi mozga aktiviraju tijekom kretanja, njegove percepcije ili dodira – čime se potvrđuje postojanje ove mreže i kod ljudi.
Drugim riječima, čak i kada vas netko dotakne i izvede pokret koji ne vidite, vaš mozak može aktivirati iste regije kao da ga sami izvodite.
Kako se to koristi u terapiji? Upoznajte PDTR.
PDTR pristup koristi refleksne odgovore mišića kako bi procijenio kako živčani sustav reagira na određene podražaje.
To uključuje dodir, pokret i aktivno promatranje promjena u mišićnim refleksima – a u određenim slučajevima koristi se i kontakt s drugom osobom (surogat osobom, koja nije pacijent).
Zahvaljujući mirror neuronima i tactile zrcaljenju, moguće je prepoznati stanje osobe čak i preko posrednika.
Taj postupak naziva se surogat testiranje.
Što znači “surogat”?
U ovom kontekstu, surogat je osoba koja fizičkim kontaktom “preuzima” ulogu pacijenta – kako bi terapeut mogao pratiti reakcije živčanog sustava.
Uglavnom se radi o roditelju, terapeutu ili bliskoj osobi.
Najčešće se koristi kod male djece, kao i osoba koje zbog svojih razvojnih ili komunikacijskih sposobnosti ne razumiju uputu – što onemogućava izravno testiranje. Terapeut tada koristi osobu koja je u fizičkom kontaktu s pacijentom kao „surogat” – putem koje se testiraju odgovori živčanog sustava.
Propriocepcija – sposobnost tijela da registrira položaj, kretanje i napetost u mišićima bez potrebe za gledanjem – ovdje igra ključnu ulogu.
Klinički primjer: kada test nije moguće provesti izravno
Dijete od 5 godina dolazi na pregled nakon pada s ljuljačke i udarca u glavu. Roditelji primjećuju da dijete ima problema s ravnotežom i koordinacijom, a zbog smanjene suradljivosti standardno testiranje nije izvedivo.
Terapeut koristi surogat testiranje – otac lagano drži dijete za ruku, dok terapeut stimulira regiju djetetova zatiljka.
Odgovor se bilježi kod oca, kroz promjenu u refleksnom mišićnom odgovoru.
Ovo ukazuje na to da živčani sustav djeteta ne obrađuje podražaj iz te regije na uobičajen način – što može biti znak zaštitnog mehanizma tijela nakon ozljede.
Nakon tri P-DTR tretmana, dijete pokazuje bolju kontrolu tijela, stabilniji hod i manju osjetljivost na podražaje.
Bi li ovakav oblik testiranja mogao pomoći i vama ili nekome koga poznajete?
Što se zapravo događa?
U ovakvom kontekstu, refleksni odgovor ne znači kopiranje pokreta, već se radi o tzv. neurosenzornoj imitaciji – gdje mozak nesvjesno registrira senzornu informaciju koja dolazi iz druge osobe i reagira na nju.
Ovo omogućuje terapeutu pristup informacijama o stanju živčanog sustava pacijenta – čak i kad pacijent nije verbalno ili motorički angažiran.
Zaključak
Mirror neuroni i surogat testiranje predstavljaju vrijedan alat u razumijevanju i primjeni neuromodulacijskih tehnika.
PDTR pristup koristi ove prirodne mehanizme kako bi omogućio preciznu komunikaciju s tijelom i učinkovit terapijski odgovor – bez potrebe za aktivnom suradnjom pacijenta.
Klinička promatranja i iskustva terapeuta dodatno potvrđuju da ovakva primjena omogućuje pristup informacijama o funkcionalnoj organizaciji pokreta, refleksnoj obradi podražaja i neurološkim prilagodbama – čak i u uvjetima kada standardne metode nisu primjenjive.
S obzirom na sve veće razumijevanje tih procesa, jasno je da ovakvi uvidi ne samo da demistificiraju koncept surogat testiranja, već i otvaraju prostor za njegovu širu primjenu u suvremenoj terapijskoj praksi.
Izvori i literatura
1. Rizzolatti, G., Fadiga, L., Gallese, V., & Fogassi, L. (1996). Premotor cortex and the recognition of motor actions. Cognitive Brain Research, 3(2), 131–141.
2. Keysers, C., & Gazzola, V. (2009). Expanding the mirror: Vicarious activity for actions, emotions, and sensations. Current Opinion in Neurobiology, 19(6), 666–671.
3. Blakemore, S.-J., Bristow, D., Bird, G., Frith, C., & Ward, J. (2005). Somatosensory activations during the observation of touch and a case of vision–touch synaesthesia. Brain, 128(7), 1571–1583.
4. Schaefer, M., Heinze, H. J., & Rotte, M. (2009). Task-relevant modulation of primary somatosensory cortex suggests a prefrontal–cortical sensory gating system. NeuroImage, 44(3), 1301–1306.
5. Porges, S. W. (2011). The Polyvagal Theory: Neurophysiological Foundations of Emotions, Attachment, Communication, and Self-Regulation. W. W. Norton & Company.
